Dvije ljepotice i jedan ljepotan

Svakom će prolazniku Gornjim gradom u Osijeku pogled prikovati  dvije osječke ljepotice – Urania i Gradska knjižnica.

Gradska i sveučilišna knjižnica

Zgrada kina „Urania” sagrađena je u samo šest mjeseci godine 1912. na sjeverozapadnom uglu osječkoga secesijskoga bloka. Prva kinopredstava održana je 19. rujna 1912. godine. U Ivankovićevu opisu ove zgrade stoji: Kinu se prilazi širokim stubama konveksnoga tlocrta koje se pri vrhu sužavaju. Stube su djelomično natkrivene konveksnom nadstrešnicom vrata. Središnji dio pročelja zgrade kina s trojima dvokrilnim vratima u prizemlju konveksno je istaknut i nosi mali balkon na prvom katu. S lijeve i desne strane ulaznih vrata bio je po jedan prozor (danas su zazidani). Balkon, na koji također vode troja vrata, omeđen je dvama pilastrima koji završavaju potkrovnim vijencem bočne strane kina. Kapiteli pilastara ukrašeni su štukaturom u obliku amblema unutar kojeg se nalaze tri simetrično raspoređena kvadrata. U gornjem korpusu središnjeg dijela pročelja kina vertikalno i gusto uvis stremi niz uskih i vitkih lezena. One su iznad visine pilastra zarobljene zidnim platnom koje završava maskeronom sfinge. Među secesijski stiliziranim linijama sfinge ističe se godina gradnje kina: 1912. Između lezena, u gornjem dijelu kompozicije, probijeni su mali pravokutni prozorski otvori koji s gornje strane završavaju segmentno. U bočnim konkavnim krilima zgrade smještena su segmentno zaobljena izlazna vrata kina, do kojih se dolazi konveksno zaobljenim stubama. Nad izlaznim su vratima tri uska dugačka prozora, koji se protežu do visine nadsvjetla balkonskih vrata. Ti prozori, odvojeni dvjema širim lezenama, zajedno s razvijenom kompozicijom lezena s čela zgrade teže u visinu. Ukras je pročelja skroman, ali zgrada u svojoj vertikalnoj kompoziciji otvora i lezena i dinamičnoj koncepciji kontrapunkta konkavnih i konveksnih oblika ima izrazito secesijsko obličje, od stubišta ulaznih vrata do vrha pročelja, a to vrijedi i za oblikovanje unutrašnjosti.

Uranija i Sakuntala

(…) Gledalište kina bilo je obojeno pompejanskom crvenom bojom, dok je općenito unutrašnjošću kina prevladavala zagasitocrvena i modra boja, te bijela, a mjestimično je upotrijebljena i zlatna. Platno za projekcije filmova bilo je visoko sedam, a široko pet metara. Projekcijska je komora bila izvedena od armiranog betona. Zgrada je crpla električnu energiju iz vlastitog agregata, grijanje je bilo na plin, a posebno je zanimljivo da je ugrađena sasvim moderna ventilacija koja je tlakom zraka neprekidno u dvoranu dovodila svježi zrak bez propuha. Uz glavnu zgradu nalazi se manja zgrada koja služi kao restoran. Unutrašnji zidovi restorana bili su obloženi fajansom, a kao jedini nedostatak navodi se nedovoljna visina prostora. Filmske su se predstave trebale prikazivati od šest sati poslije podne do deset sati navečer.

Potvrđena je pretpostavka da je kino služilo ne samo za kinoprojekcije, nego kao masonski hram.

Na zgradi su vidljivi simboli slobodnog zidarstva poput tri točke koje u simbolima predstavljaju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Kino Urania zaštićeni je spomenik kulture. Do danas je sačuvao izvornu funkciju te ima neprocjenjivu vrijednost.

Kuća Gillming je izrazito lijepa i visoka jednokatnica uz zgradu Uranie. Na tom mjestu bilo je gradilište za koje je bilo zainteresirano puno ljudi, a njega su ipak kupili Matilda i Ladislav Gillming za svoju kćer Matildu mlađu koja se tada zaručila. Poslije raznih pregovora i ugovora, uspješno su kupili to gradilište za 30.600 kruna. 13. kolovoza 1905. godine Matilda je podnijela zamolbu za građevinsku dozvolu, a projekt kako je kuća trebala izgledati napravio je bečki arhitekt Gotthilf. Godine 1906. završena je gradnja kuće, tada je obitelj dobila i dozvolu za useljenje tj. provođenje vremena u stanu. U istoj godini je Matilda željela i dograditi stan tako što je na desnom dvorišnom krilu doradila sobu s hodnikom na sprat s terasom. Godine1922. Bila je još jedna dogradnja – tad su građevno poduzetništvo Emil Eisner i Adolf Ehrlich izradili i zatvorenu verandu na prvom katu.  Od 1949. godine do danas  na tom se prostoru nalazi Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek.

Obje kuće u prelijepom vidokrugu povezuje od obje kuće stariji ljepotan – Sakuntala park. Sakuntala park konstruirali su u Viktor Axmann i Ivan Domes 1890. godine. Ono što ga obilježava je kip Sakuntale. Sakuntala je prema pjesniku  Klaidesu bila indijska mitološka kraljica. Kip, dakle, predstavlja motiv dalekoistočne mitologije i umjetnosti. Tijekom 1896.godine postavljaju se i dva kipa sfinge za koje je zaslužan Petar pl. Modesti.  Cijeli je park prostorni prijenos poruke zbog alegorije, metafore i simbola koje u sebi taj prostor krije. Je li nadahnuće proizašlo iz književnih kulturnih afiniteta na kraju 19. stoljeća? Prema tumačenju Ane Hanđal u testu Sakuntala park Sakuntala, odnosno Šakuntala, dolazi od riječi šakunta koja na sanskrtu označava orla, odnosno pticu koja proriče dobru ili lošu kob. U ovome slučaju riječ je o dobroj kobi jer je Šakuntala majka kralja svijeta i utjelovljenje vrline predanosti, služenja, vjernosti i poniznosti. Mit o Šakuntali započinje spominjanjem kralja Dušmante koji je vladao cijelom zemljom u mitska vremena kada se polja nisu orala jer je tlo samo od sebe rađalo. Dušmanta je bio dobar kralj, a svoju je moć pokazao i u lovu u kojem je, zajedno sa svojom vojskom, pustošio šumama. U jednoj od šuma zaustavio se zbog gladi i žeđi, ali je, očaran ljepotom prirode, uskoro na njih zaboravio. Prolazeći kroz šumu dolazi do rijeke Malini i kolibe mudraca Kanve. Poželio ga je upoznati, ali ga je umjesto mudraca dočekala njegova kći koja mu je, prema običaju, s velikim poštovanjem oprala stopala. Izvijestila ga je da Kanva nije kod kuće. Na sljedeći upit o svome podrijetlu ispričala mu je kako ju je Kanva posvojio i odgojio kao svoje dijete. Njezin je otac pustinjak Višvamitra, a majka vila Menaka. Naime, zbog strogog i časnog načina života koji je Višvamitra održavao, Indra, kralj bogova, pobojao se da bi mogao biti svrgnut sa svojega položaja. To je razlog zašto je mudracu poslao vilu Menaku sa zadatkom da ga, uz pomoć boga vjetra Vaje i boga ljubavi Kame, zavede. Menaki je to i pošlo za rukom te je nakon nekog vremena na obali rijeke Malini rodila djevojčicu i ondje je ostavila. Jato strvinara opkolilo je dijete, ali ne kao plijen, već da ju zaštiti. Kanva, koji se kupao u rijeci, spazio je djevojčicu, nazvao ju Šakuntalom te se od toga dana brinuo o njoj kao da je njegovo dijete. Dušmantu je očarala Šakuntalina ljepota i traži od nje, prema običaju po kojemu je dovoljan samo međusoban dogovor zaručnika, da mu pristane biti ženom, a za uzvrat može tražiti što god želi. Šakuntala traži da sin kojega će imati s njime postane njegov nasljednik. Kralj pristaje i na odlasku obećaje da će poslati vojsku da ju doprati u njegovu palaču. Kanva nije zamjerio Šakuntali što se vjenčala u njegovoj odsutnosti. Blagoslovio je njihov brak jer je znao da je Dušmanta uzvišena duša i da će njihov sin jednoga dana vladati cijelom zemljom. Šakuntala je rodila sina Bharatu koji je rastao brzo poput poluboga te je u dobi od šest godina rukama ubijao lavove. Šakuntala tada odlučuje poći Dušmanti u Hastinapuru i podsjetiti ga na njegovo obećanje. Iako ga se Dušmanta dobro sjećao, zatajio ih je i izjavio da ne zna tko su žena i dječak koji su mu došli. Glas s neba tada je objavio Dušmanti da bi trebao odgajati dječaka jer je Bharata njegov sin i da ne bi trebao vrijeđati Šakuntalu jer govori istinu. Dušmanta je tada izjavio da dječaka prihvaća bez straha jer je nebeski glasnik pred svima potvrdio čistoću njegova podrijetla i time otklonio sumnje koje su se mogle pojaviti u srcima podanika. Bharata je naslijedio Dušmantu, pokorio ostale kraljeve i postao kralj svijeta.( Purnaprajna Das, 2005: 59) Po njemu se Indija nazivala zemljom Bharata, a od njegovih su se potomaka razvila dva roda, Kuru i Panda, čiji je sukob uvertira u Bhagavadgitu, ep koji je dio Mahabharate.

Uranija i Sakuntala

Park Sakuntala mijenja naziv 1913. godine u Šetalište generala i pjesnika Petra Preradovića ili Preradovićevo šetalište. Tijekom vremena broji mnoge promjene koje uključuju ime, sadržaj, izgled, površinu te položaj kipova. Danas se u istočnom krilu parka nalazi se mali glazbeni paviljon, a obnova je Sakuntala parka dio kompletne rekonstrukcije osječkog secesijskog niza.

Marija Kiralj Januzović