Osječki tramvaj – prvi u Hrvatskoj

U tadašnje vrijeme, oko 19. stoljeća, osječki gradski putnički prijevoz sastojao se od zaprežnih kola kojima su javni prijevoznici prevozili putnike i teret. Nedostatci su ovakvoga gradskog putničkog prijevoza sporost i nedjelotvornost.

Radi gospodarskoga razvoja grada Osijeka uvodi se novi oblik tramvaja u javni promet, tzv. konjski tramvaj koji se po prvi put spominje davne 1868. godine. Temeljem toga, 1883. godine od strane novoosnovanoga Osječkog dioničarskoga društva za konjsku željeznicu, sklopljen je ugovor o izgradnji tramvajske pruge s Gradskim zastupstvom. Izgradnja tramvajske pruge trajala je otprilike godinu dana te je 1884. konjski tramvaj započeo s radom na relaciji Gornji grad – Tvrđa – Donji grad, a kasnije je formirana i pruga do željezničkog kolodvora i Gradskoga vrta.

Tramvaj

Tramvaj je bio jednostavan, ali i praktičan. U unutrašnjosti je imao 16 sjedala, a na krovu  najviše 10 sjedala. Kada bi pao mrak, bio bi osvjetljen fenjerima. Najčešće bi ga povlačili jedan, eventualno dva konja, a ponekad i tri. Zvuk koji ga je obilježavao tijekom njegova približavanja stanici jest zvonjava zvonca na konjima. U svakom putničkom tramvaju bio je po jedan kondukter, kočijaš te uz njih tramvajski stražar koji se brinuo o sigurnosti putnika. Naravno, postojala su i neka pravila ponašanja koja su bila vrlo stroga. Jedno od zanimljivijih bilo je da u tramvaju nije smjelo biti više putnika nego što je sjedala, a stajanje tijekom prijevoza nije bilo dopušteno. Pušenje i uvođenje bilo kojih vrsta životinja bilo je također zabranjeno, kao i posjedovanje više prtljage no što je dopušteno. Službene osobe morale su uvijek biti ljubazne jer bi se u protivnom svaka neljubaznost kažnjavala izravnim otkazom.

U tekstu objavljenom u Hrvatskoj reviji Prvi hrvatski tramvaj Zlata Živković-Kerže piše: Konjski tramvaj, glavna atrakcija u Osijeku, gradu s više od 18 000 tadašnjih stanovnika, promijenio je uobičajeni tijek života na glavnim osječkim ulicama. Razumljivo je bilo zadovoljstvo i ponos Osječana zbog uvođenja tramvajskog prometa. Osijek je prvi grad u Hrvatskoj, a među prvima u srednjoj i jugoistočnoj Europi, koji je imao (onodobno) najmodernije gradsko prijevozno sredstvo.

Toga, 10. rujna 1884, kao i potonjih dana, navala građana na konjski tramvaj bila je golema. Mnogi su morali samo gledati jer nisu stali u tramvajska kola u kojima je bilo 16 sjedala (prostor između sjedala bio je 60 cm, a površina sjedala 24 cm). Po osječkim ulicama prometovala su samo tehnički ispravna kola duga 5 m, široka 1,80 m i visoka 2,50 m. Tramvajski se vozni park sastojao od nekoliko zatvorenih i otvorenih (ljetnih) kola. Svaka tramvajska kola imala su svoj broj, a vukla su ih dva konja. Samo iznimno, gdje je cesta bila strmija, uprezao se i treći konj. Konja je bilo otprilike dva puta više nego kola, a svaki je konj prevalio 15 km na dan. (Po ugovoru društvo je moglo u promet pustiti lakša kola koja bi vukao samo jedan konj. Osim putničkih kola u promet su se mogla staviti i tovarna kola za otpremanje većih tereta, i to samo uz odobrenje gradskog zastupstva, ali nisu smjela ometati redoviti putnički promet.)

U tramvajskim kolima bio je uz kočijaša i kondukter. Za sigurnost putnika i nadgledanje prometa konjskog tramvaja društvo je angažiralo posebne, tzv. tramvajske stražare. Sve službene osobe zaposlene u tramvajskom prometu bile su jednako odjevene i — po zapisima iz toga vremena — veoma uljudne. Svaka neljubaznost završavala bi, uostalom, udaljavanjem s posla.

Po ugovoru cijena za vožnju (od jedne do druge postaje) nije smjela biti veća od 12 krajcara (filira) po osobi za jednu vožnju. Kartu nisu plaćala mala djeca držana na krilu, a za djecu do 10 godina, koja su u tramvajskim kolima sjedila na sjedalu, plaćala se polovice cijene jedne karte. Tramvajem su se besplatno vozili gradski redarstveni činovnici, činovnici gradskog i građevnog ureda, članovi gradske straže, i članovi vatrogasnih društava u službi. Društvo je imalo i pretplatne karte s popustom od 10%. Vozni cjenik i svaku promjenu cijene odobravalo je gradsko zastupstvo.

Brzina konjskog tramvaja nije bila baš velika: 7,5 km/h, a jednokolosiječna pruga s mimoilaznicom na važnijim stajalištima dodatno je usporavala pogon. Ali, u to doba i takva je vožnja bila prihvatljivija od pješačenja iz jednog dijela grada u drugi, pa je uvođenje tramvaja imalo za Osijek golemo značenje i budilo veliko zanimanje kod građana.

Kako je vrijeme odmicalo, konjski tramvaj je sve više i više gubio na važnosti. Obilježili su ga i neki povijesni događaji tijekom Prvoga svjetskoga rata: nestašica konja, hrane i ljudi, loše stanje tramvajske infrastrukture zbog lošeg održavanja, odnosno neodržavanja pa i sami štrajk tramvajskih djelatnika 1919. godine. Time se javljala težnja za nečim učinkovitijim, modernijim i bržim u prometu. Osječko dioničko društvo za konjsku željeznicu je 1898. godine Gradskom vijeću prijavilo prijedlog o preuređenju konjskoga tramvaja u električni. Naravno, za ostvarenje toga bilo je potrebno ispuniti i neke preduvjete poput izgradnje munjare (elektrane), tj. elektrifikacije grada. Iako su planovi za taj projekt bili gotovi još 1914. godine, nažalost, bili su obustavljeni jer je tada započeo Prvi svjetski rat te su morali čekati neka mirnija vremena.

Tramvaj

Nakon što je rat završio i nakon što je manje-više sve došlo na svoje, grad Osijek prihvatio je ponudu od američke tvrtke Charles Mac Daniels s kojom je sklopio ugovor o izgradnji elektrane, tramvaja, vodovoda i plinare. Ova investicija za grad Osijek iznosila je 1.000,000 američkih dolara pa se zbog toga grad morao zadužiti, a posebne zasluge u tome je imao tadašnji osječki gradonačelnik dr. Vjekoslav Hengel. Elektrana je proradila 1926. godine gdje je ulicama grada prošao prvi električni tramvaj. Uvođenjem električnog tramvaja izmijenjena je trasa tramvajske pruge tako da tramvaj više nije prolazio Tvrđom nego je vozio od Gornjeg grada do Donjeg grada i nazad. Ista trasa koristi se i dan-danas.

Tramvaj je danas pod vlašću tvrtke Gradskog prijevoza putnika (GPP-a) i služi za gradske vožnje.

Danas u Hrvatskoj tramvaji postoje samo u Osijeku i Zagrebu.